Nije revolucionarno. Uopće. Netko će pomisliti WTF? lNekoliko dana odsustva od računala i interneta rezultiralo je ovime. Nadam se da će sjesti i da ću s vremena na vrijeme prošetati ruku papirom i obrisati prašinu sa skenera.

Occupy Nigeria je jedna od većih međunarodnih protestnih akcija koja je inspirirana akcijom u Zuccotti parku u Manhatanu, koja pak je inspirirana akcijama u Egiptu.

Occupy Nigeria akcija nije bila usmjerena financijskim ustanovama koja su ostavile gospodarstvo i ekonomiju u ruševinama, već je bila usmjerena uklanjaju subvencija za gorivo koje su Nigerijci dobivali kako bi uopće mogli kupovati gorivo. Bez tih subvencija benzin je Nigerijcima financijski nedostupan.

Ove subvencije su bile jedine potpore koje je vlada Nigerije davala siromašnima. Ukidanjem istih deseci milijuna Nigerijaca si više ne mogu priuštiti benzin. Nigerija je, spomenimo, najmnogoljudnija afrička nacija.

Ironija u ovoj situaciji pak je u tome što je Nigerija jedna od naftom najbogatija država kontinenta, ali i svijeta.

Naftni biznis donosi u državnu blagajnu daleko najviše novaca. No problem je u tome što taj novac služi za masovno bogaćenje samo pojedinih pripadnika takozvane elite. Vrlo malo tog novca odlazi u javnost.

Stoga iako Nigerija leži na velikim rezervoarima nafte, ona je zbog loše i korumpirane politike jedna od najsiromašnijih država svijeta.

Fuelling Poverty (Poticanje siromaštva) je 28-minutni dokumentarni film iz 2012. godine koji realno opisuje spomenutu situaciju u Nigeriji. Nudi nepristrani pogled na ekonomiju, subvencije, prosvjede te političku situaciju Nigerije.

Kada je film prijavljen Nigerijskom odboru za film i i video isti je bio zabranjen za bilo kakvo daljnje prikazivanje od strane odbora. Razlog tome je naravno, činjenica da film prikazuje vladu i negativnom i prilično kritičnom svijetlu.

No, sama zabrana filma je upravo povod da se isti viralno proširi internetom.

Fotografsko tržište iz godine u godinu bilježi velike pomake, a Sony je sigurno jedan od zaslužnijih i aktivnijih u ovom polju. Prvo je ova japanska tvrtka predstavila SLT tehnologiju i krenula u uspješnu proizvodnju kvalitetnih fotoaparata, iako njihovu kvalitetu ne prate previše pozitivne brojke prodaje. Ubrzo je Sony napravio korak dalje i uslijedio je model RX100. On je prvi kompaktni fotoaparat za sve one koji se ozbiljnije žele baviti fotografiranjem. Njegov dolazak oduševio je mnoge i kritike su bile i više nego pozitivne.

U današnje vrijeme (napredni) amateri žele sve kvalitetnije fotografije, pa prilikom kupovine razmišljaju na sljedeći način: Želim što manji fotoaparat, a da mi daje što kvalitetnije fotografije. Upravo su to i dobili s RX100, naravno, za nešto veću cijenu u odnosu na konkurenciju. No, kvaliteta se plaća.

Sada dolazimo do onog najzanimljivijeg dijela. RX100 je oduševio, a Sony Cyber-shot DSC-RX1 je oduševio dvostruko više! Naime, potencijalni korisnici ne samo da su dobili malen fotoaparat, nego su dobili ”oružje” koje u sebi ima full frame senzor, Carl Zeiss objektiv otvora blende f/2, Full HD snimanje… Prava čudo tehnike smješteno je u malen prostor, laički rečeno. Uvriježeno je mišljenje da Apple dominira kada je u pitanju dizajn i općenito elegancija njihovih proizvoda. Smatramo da je i Sony uspio nešto slično postići. Dovoljno je samo vidjeti kutiju od RX1 koja je oličenje elegancije i jednostavnosti, a tek onda slijedi ”šećer na kraju” – sami fotoaparat. Vidi se da su dizajneri pazili na svaki dio, pa tako i na sitnice poput pakiranja.

Odlična kvaliteta, skupa cijena

Nećemo sada uspoređivati Sony RX1 i Leicu, jer to i nema smisla zbog raznih razloga. Samo ćemo reći da je RX1 prema testu koji je proveo DxOMark dobio daleko bolje rezultate nego njemačka Leica, koja je i duplo skuplja. Uvijek kod ovakvih fotoaparata postoji ”ali”. Ovdje je cijena taj ”ali”. Naime, Sony RX1 u Hrvatskoj se prodaje po cijeni od 24.000 kuna! Dok se u SAD-u i putem interneta može kupiti za 2.798 dolara. Nadamo se da niste pali sa stolca nakon ove informacije. Opet ponavljamo – kvaliteta se plaća. Možemo beskonačno (opravdano) hvaliti ovaj fotoaparat, ali cijena je ipak nešto što u najvećoj mjeri zanima korisnika. Vjerujemo da se na prste dvije ruke mogu nabrojiti korisnici iz Hrvatske koji su zainteresirani za RX1 i koji će ga u konačnici i kupiti.

Dok je RX100 zamišljen kao korak naprijed za hobiste, iz Sonyja kažu da s RX1 ciljaju na profesionalne fotografe. Možemo se u potpunosti složiti s ovom tvrdnjom. Profesionalci ponekad i traže odmor i ne žele tegliti velike DSLR fotoaparate, pa je zato RX1 moćna zamjena. U našem prvom testu imali smo priliku koristiti RX1 više od jednog dana, a reakcije su očekivano pozitivne. Snimili smo neke zaista fantastične fotografije. Nisu nam smetali ni čudni pogledi prolaznika. Baš zato smatramo da bi RX1 bio idealan za ”street photography”, iako ponekad fokus i nije dovoljno brz.

Najozbiljniji kompaktni fotoaparat ikada

Svi korisnici Sony Alpha fotoaparata neće imati nikakvih problema oko prilagodbe kada je u pitanju RX1, koji ima praktički identičan izbornik. Korisnici DSLR-a, koji rijetko kada u ruke primaju kompaktne fotoaparate, ipak će trebati jedno vrijeme da se priviknu na RX1 i njegovo držanje. Naime, zaista je velika razlika zamijeniti klasični DSLR s omalenim kompaktnim fotoaparatima koji nudi jednaku kvalitetu fotografija, ako ne i bolju. Nevjerojatno. Ovo je sigurno fotoaparat koji će ostati duže vrijeme zapisan u povijesti, fotoaparat koji neće samo tako prestati biti ”in”.

Nema nikakve dvojbe da je ovo Sonyjev najozbiljniji kompaktni fotoaparata ikada, ali je isto tako i najozbiljniji kompaktni koji je do sada proizveden. RX1 zapravo i nema konkurenciju. Ako bi se neki fotoaparat i mogao usporediti s njim, to je onda Fujifilm X100 i njegov nasljednik X100S. Ovo je prvi kompaktni full frame fotoaparat, a kao što smo rekli krasi ga odličan Carl Zeiss 35mm f/2 objektiv. Iako se ne bi bunili i da je objektiv otvora blende f/1.4.

Carl Zeiss objektiv

Fotoaparat ima 24 megapiksela, jednako kao i ”veliki brat” Sony A99. Snima u 1080p60 HD u AVCHD-u. ISO osjetljivost ide od 100 do 25.600. Problem s visokim šumom pri većim ISO vrijednostima ovdje je postao stvar prošlosti. Prsten za manualni fokus je gladak, tako da je fokusiranje olakšano. Na objektivu je i prsten za udaljenost fokusa, macro od 0.2 do 0.35 metara i ”normalan” od 0.3 metara do beskonačnosti. Na objektivu je i prsten s kojim određujemo otvor blende. Sva ova tri elementa odlično su izvedena i ne trebamo ni komentirati samu kvalitetu objektiva, zato što samo ime Carl Zeiss automatski daje odgovor. Oštre fotografije bogate bojama najbolje sve opisuju.

Samim izbornikom Sony nastavlja s nekim svojim novitetima, poput funkcija ”auto framing”, raznim efektima i slično. Ako bi ovako na prvu morali naći neku zamjerku, to bi onda sigurno bilo nepostojanje elektronskog/optičkog tražila. Spomenuti problem možete riješiti kupovinom dodatne opreme i tražila. Sony nastavlja nakon A99 sa standardnim utorom za vanjsku bljeskalicu i dodatnu opremu. Za sve koji imaju starije Sonyjeve i Minoltine bljeskalice, ovo se može vrlo lagano riješiti preko adaptera.

RX1 radi praktički nečujno

Privodimo kraju prvi dio testiranja, pa ćemo sada na kraju samo ukratko pobrojiti neke stvari. RX1 u sebi ima ugrađenu pop-up bljeskalicu, a nju naravno možete koristiti i za okidanje drugih vanjskih bljeskalica, odnosno koristiti je kao commandera. AF osvjetljenje je vrlo jako. Ne morate se bojati mraka u ulazu, jer lampica daje jako svjetlo, tako da ne morate brinuti oko fokusa. Fotoaparat radi tiho, praktički ga ni ne čujete. Kod Sonyja smo navikli na zakretne ekrane, ali ovdje to nije slučaj. Ono na što smo se zapravo najteže naviknuli je fiksna žarišna duljina. U ovom prvom dijelu nećemo objavljivati fotografije, ali ukoliko nekoga zanimaju one koje smo snimili tijekom dana korištenja, možete se slobodno javiti na e-mail vedran.tolic@gmail.com, pa ćete ih dobiti u punoj rezoluciji. Želimo se zahvaliti hrvatskom predstavništvu Sonyja i tvrtci Millenium promocija na pomoći oko ustupanja fotoaparata.

Možda se RX1 izgledom i ne razlikuje previše od svoje ”konkurencije” kompaktnih fotoaparata, ali ono što ga najviše razlikuje je sami finalni proizvod – fotografija. A to je ipak najvažnije. No, vrijedi li sve to 24.000 kuna? O tome bi se dalo pričati.

U budućnosti postoje dva zelena smjera koja moramo odabrati. Jedan je zeleni, a drugi je onaj ipak malo zeleniji.

Dok je u Hrvatskoj marihuana tek nedavno dekriminalizirana, odnosno za posjedovanje i konzumiranjem manjih količina marihuane ne možete završiti u zatvoru već će vas kazniti s povećom količinom novaca.

SAD, koji je bio prilično kontroverzan po tom pitanju i koji je naposljetku pokrenuo borbu protiv marihuane početkom prošloga stoljeća, odlučio se okrenuti u oba zelena smjera.

Osim zelene energije, odnosno energije obnovljivih izvora koja nekim čudom i studijama upitnih domaćih stručnjaka u Hrvatskoj nije isplativa, zapad se kreće u smjeru legalizacije i marihuane.

Nedavno su države Washington i Colorado dopustile mjere kojima se marihuana legalizirala i za rekreativne konzumente. Tako će se veliko mnoštvo rekreativnih miroljubaca priključiti korisnicima u medicinske svrhe.

Naravno, da vikend konzumiranje marihuane ne vodi teškim drogama poput heroina i naravno da su učinci drugačiji i naravno da desničari u nas time prikupljanju jeftine političke bodove na neznanju svekolikog svijeta.

Svaka droga je zlo! – kliknuše oni.

Aspirin, voltaren, antibiotici te svi lijekovi i antidepresivi koje ti isti ljudi uzimaju su droge koje ostavljaju znatno gore tragove na ljudskom organizmu. Ali netko pametan iz farmaceutske industrije je rekao – to je ok.

Uglavnom SAD je s obzirom na svoju konzervativnost došao prilično daleko u legalizaciji marihuane. Biljke, proizvoda iz prirode.

Država Kolorado, konkretno Denver je tako ove godine domaćin High Times Cannabis Cupa kojeg još nazivaju i Silikonska dolina Marihuane.

Što se radi na HTCC? Uzgaja, izdvaja, konzumira. Donosimo nekoliko fotografija nadolazećeg dokumentarca koji će vrlo skoro svanuti na internetu.

U Koloradu postoji i škola – High Altitude School of Hydrophonics. U toj školi se nalazi i Dale Chamberlain, bivši NASA-in botaničar koji je je radio na projektima uzgoja biljaka u ekstremnim uvjetima kao što je Međunarodna svemirska stanica. U njoj pak raste ovaj mladac – Dr.Pepper.

Za uzgoj marihuane osmislio je takozvane kontejnere, sobe kojima je u mogućnosti uzgajati bilje u bez obzira na vanjske uvjete i situacije u kojima se nalazi. Taj sustav je nazvao Colorado Grow Box.

Cilja HASH-a nije prodaja i distribucija marihuane već edukacija i proizvodnja “alata” za sami uzgoj biljaka. No bilo kako bilo, u svakom uzgoju nešto izraste :)

S vremena na vrijeme uzmem neki posao vezan uz izradu web stranica. Moram priznati da sam mrvicu zakržljao, ali tako to ide s godinama.

Za svoje klijente radim implementaciju WordPress sučelja. Kako sama produkcija web stranica više nije moja primarna djelatnost, uzimam poslove samo na preporuku i projekte za koje smatram korisnima. Aktivno i detaljno praćenje noviteta, standarda na webu je iza mene. Tako sam nedavno imao jedan razgovor o tome koliko je bitno smanjiti broj klikova da bi posjetitelj došao do sadržaja, odnosno informacije. Te koliko je relevantno upitno pravilo tri klika.

Postojalo je nekada to takozvano ‘pravilo tri klika’. Pravilo koje je govorilo o tome da bi sadržaj morao biti dostupan unutar tri klika nakon posjeta naslovnoj stranici.

Današnji modeli, odnosno koncepti pri izradu web stranica ponekad eliminiraju i taj jedan klik, odnosno sav sadržaj bude prezentirani na naslovnici.

Jedan od klijenata, a kojem radim web dućan će vrlo teško postići jedan, dva ili čak tri klika do proizvoda. Kako se radi o raznim proizvodima na prirodnoj bazi i radi se o prilično izdašnoj klasifikaciji proizvoda. Do njih se ponekad dolazi u više od tri klika. To može biti ulaskom u kategoriju, pa zatim ulaskom u potkategoriju, te ukoliko se proizvod nalazi na početnoj stranici potkategorije klikom na naslov dolazi se do njega, dakle to je treći klik, kupnja je već četvrti klik, odnosno ponekad je potreban još jedan dodatni klik za odabir stranice (na zahtjev klijenta smo išli sa stranicama).

Da li je to loše? Ili neki problem zbog kojeg bi klijent/kupac mogao otići? Ne.

Studije i istraživanja dokazuju upravo suprotno. Jakob Nielsen je u knjizi “Prioritizing Web Usability” opisao slučaj istraživanja kada je e-commerce site uvođenjem novog dizajna i četvrtog klika, umjesto dosadašnja 3 klika, dobio 600% povećanje samog angažmana posjetitelja, što je rezultiralo i povećanjem prodaje.

Jedna druga studija još iz daleke 2003. godine pokazuje da posjetitelji ne odlaze nakon 3 klika.

Uglavnom ono što je bitnije od eliminiranja trećeg klika i pretvaranje u jedan ili dva klika jest postepeno vođenje klijenta do cilja. Drugim riječima ako se nakon svakog klika posjetitelj osjeća da je bliže cilju, zadatak je ispunjen.

Da li je pravilo x klikova bitno i danas, 2013. godine? Da li je bilo bito ikada?

Tendencije na webu idu u mjeru da informacija bude što dostupnija. Pravilo kao takvo nije pravilo, nije nikada bi bilo. Određeni tipovi stranica su eliminirali klik općenito – Tumbler. Mobilne inačice stranica također idu u smjeru da se eliminira klik odnosno dodir te da svaka informacija bude na naslovnici.

Uglavnom, famozna tri klika daleko su iza nas i rekao bih čak da se radilo o priličnoj – gluposti.

Danas si možemo isto tako postavljati pitanja u smjeru jednog klika ili nijednog klika? Skrola? Kolikog skrola? Sve su stranice u nekom responsive modelu, odnosno samoprilagođavajuće s obzirom na uređaj rezoluciju uređaja, stoga je definiranje uvjeta – klijent mora u maksimalno dva klika do proizvoda prilično suludo.

Što mislite?

Fotografija: Bstaples1

Niti riječi! Sve znam. Idemo dalje.

Svejed je zajednica kreativnih ljudi koje zanimaju internet, film, TV, fotografija, dizajn, knjiga, strip, pop i kultura općenito, John Coltraine, seks uživo, SF, povijest, tehnologija, putovanja, boravak na svježem zraku… i sve druge aktivnosti koje doprinose i pridonose svekolikom boljitku.

Crnjak i depru potražite drugdje. Na Svejedu možete naići samo na stvari zbog kojih biste se mogli, za promjenu, osjećati dobro. Svejedu stoga nije svejedno što mu serviraju. Ne bi trebalo biti ni vama.

Svejeda možete pronaći na adresi www.svejed.com, zabilježiti u bookmarke jer svakog dana donosimo obilje zanimljivosti koje će vam barem malo uljepšati dan.

Ako ste više Facebook tip lajkajte Svejeda na Facebook.com/Svejed, a tviteraši Svejeda mogu pronaći na Twitter.com/Svejednemabeda.

Za kraj samo kratko upozorenje: Budite oprezni sa Svejedom, mogao bi vam se vrlo brzi zavući pod kožu.

Reader osobno koristim kao alternativni browser. Lista, od ne znam ni sam koliko, RSS izvora me informirala dugi niz godina.

No, tome će doći kraj. Google je u još jednom proljetnom čišćenju odlučio da će ovaj servis biti ugašen 1. srpnja, a kao razloge gašenja navodi slabo korištenje i usmjerenje razvoju novih servisa  Isto tako navode da će se Google kao kompanija usredotočiti na manji broj servisa i aplikacija.

Vijest se vrlo brzo proširila internetom i naravno da je izazvala negativne reakcija, drugim riječima Google ne nudi alternativu korisnicima Readera već ih naprosto ostavlja na milosti traženja drugih alternativnih RSS čitača.

Reader je s nama od 2005. godine i još uvijek se nalazi u manje više izvornom formatu i inačici. Razne nadogradnje, kao ostatak servisa nije imao. Jedino što se desilo je da je dolaskom Google+ servisa dobio novi dodatak za sheranje.

Uglavnom, ako nas pogodi sretna zvijezda, Google možda Readera stavi u open source kao što je učinio s daleko manje poznatim i upotrebljivim Waveom.

Reader koriste i mnoge mobilne aplikacije kao izvor za osvježavanje vijesti.

Uglavnom biti će to tužan dan za svakog Reader korisnika.

Sjećam se davnih dana kad smo išli online, izračunali si da dnevno imamo vremena za dva sata interneta, a da se opet ne šokiramo na kraju mjeseca velikim računom ta telefonske usluge. Bilo je to prije ADSL-a i prije ISDN-a bilo je to vrijeme dial-up modema.

Ta dva sata sam imao odvojenih za konzumiranje sadržaja na nekolicinu portala koje sam pratio. Sadržaj sam maksimalno upijao, uživao u njemu, učio.

Danas je stvar znatno drugačija. Iako nam je internet jeftiniji ta ga imamo 24 sata na dan, nema više tih 2 sata dnevno koja uzimamo za konzumiranje sadržaja. Da li je problem u nama? Ili u izvorištima sadržaja? Pa oboje.

Domaći mediji su pronašli sebi dobitnu kombinaciju – a to je prezentiranje čitatelju nekoliko slika i par redaka teksta. Društvene mreže se zasnivaju na svega par riječi u komunikacijskom kanalu, korištenja kratica i slično. Internet korisnik postaje sve gluplji, sve je više kržljav u konzumiranju sadržaja.

U koriste tome ide i većina medija koja mu upravo servisa nepotpune i kržljave informacije.

Dakle rijetki su mediji koji će nam donijeti opsežna štiva, istraživanja i slično.

Sve to je nastalo zbog krivog stajališta na samim početcima – ljudima na internetu treba u što manje teksta ispričati što više toga jer nemaju puno vremena (novaca) za surfanje.

Pogledamo li ozbiljne medije, portale, blogove diljem svijeta i uvidjeti ćemo da se u dosta slučajeva radi o velikim i opsežnim sadržajima. Onoga koga zanima sadržaj pročitati će ga od riječi do riječi.

Velika većina ‘lijenih’ posjetitelja će letimično skenirati sadržaj, tražiti izdvojene dijelove teksta, boldani sadržaj, mnogi će samo čitajući naslov dobiti informaciju, stoga i mediji koriste zamke tipa – Sulejman danas mora odlučiti, Hatifa ili Mustafa? Sve su vam rekli, a ništa vam nisu govorili.

Kako to posjetitelji čitaju sadržaj?

Prema istraživanju Jakoba Nielsena, koja su provedena 2008. godine došlo se do zaključak da je svega 20% ukupnog sadržaja pročitano. To mi govori da u fakat idealnim slučajevima svega 20% postova koje pišem se doista i čitaju. Naravno, ako sam sretne ruke.

Kad koristimo klasične SEO postulate, a u ovom slučaju se odnose na žive ljude, onda istraživanje dolazi do zaključka da se ta čitanost, odnosno upotrebljivost članka diže za 124%. Tu koristimo različite tipografske formate – recimo izdvajamo bitne rečenice teksta, koristimo masni tekst, povećani tekst, naslove unutar sadržaja (H tagovi). Na ljude takav sadržaj djeluje jednako kao i na tražilice. Logično jer se tražilice žele što više približiti ljudskom iskustvu.

Istraživanje Gerrya McGoverna je otkrilo da tek svaki petnaesti čitatelj pronalazi dio sadržaja unutar članka koji ga posebno zanima, a bez da je taj dio sadržaja na neki način izdvojen iz teksta. Dakle, kompletni tekst se ne konzumira, ne čita pažljivo već letimično skenira te sve ovisi o moći zapažanja korisnika.

I još jedva stvar, kako većina posjetitelja ne čita već skenira sadržaj bitno je da ih ne prisiljavate na ikakav način na razmišljanje. Zvuči pomalo uvredljivo, ali istina je.

Kada će posjetitelj doista čitati sadržaj?

Ako posjetitelj pronađe relevantnu informaciju u vašem članku, velika je vjerojatnost da će članak pročitati. Često se govori da je čitanje na ekranu teško i zamorno. To u neku ruku i je točno, ali isto tako odabirom pozadine, boje teksta te okolnih boja čitatelju možete olakšati čitanje.

Naravno da je čitanje bijelog teksta na crnoj pozadini teško i zamorno isto kao i čitanje pri velikom kontrastu. Dakle čitanje posjetitelju mora biti ugodno. Stoga zaboravite na jeftine i nepotrebne banere u tekstu, uz tekst koji samo odvlače pažnju čitatelja.

Stranica sa sadržajem mora biti ugodno strukturirana i, dosta bitno, mora omogućiti korisniku da si mišem prolazi mjesta koja čita.

Pronalazio sam sadržaje koji su ili imali neku čudnu ikonu miša ili je kursor jednostavno nestao. Osobno imam tu naviku da se kursor miša nalazi na sadržaju koji konzumiram, retku kojeg čitam, na riječi koju čitam. Kursor miša mi uvijek prati pogled oka.

Još nas dva dana dijeli od službene prezentacije Samsung Galaxy S IV modela.

Prema onome što se vidi na sličicama koje su dosad procurile S IV će biti dosta slična S III modelu, fizički. Jedina primjetna razlika se vidi na stražnjoj strani uređaja gdje je napravljen mali raspored bljeskalice, odnosno LED svijetla koji se nalazi ispod kamere, te mikrofon koji je također spušten u donji lijevi kut.

Bilo kako bilo, ovo je ipak samo pametni telefon i doista nije potrebno previše razglabati oko fizičkog izgleda, kakav je takav je. Meni osobno SIII idealno leži u ruci i nije mi veliki, dok je nekima sve što je veće do iPhone4 previše veliko. Svakome ponešto.

[VIA]